Marinu posvećenost starinskoj tehnologiji nije bila samo osobna preferencija – bila je odraz njegova identiteta. U sredini njegova radnog prostora, ekran za kompjuter služio je kao svjetionik njegove individualnosti, stojeći visoko među hrpama starih knjiga i antiknih sitnica. Za njega je to bilo više od pukog uređaja, bio je simbol odupiranja plimi modernih trendova i njegovanja onoga što je bilo prije.

Prijatelji su ga često pokušavali nagovoriti da kupi laptop. Usred razgovora raspravljali bi o prenosivosti i praktičnosti, pokazujući svoje elegantne uređaje sa zaslonom osjetljivim na dodir i laganim dizajnom. Ali Marin je ostao čvrst, ponosno braneći svoj ekran za kompjuter kao ultimativni alat za fokus i produktivnost. Svidio mu se način na koji zahtijeva predanost – fizičku prisutnost za stolom, bez ometanja nošenja tehnike uokolo.

Čak su se i jednostavni zadaci za Marina pretvorili u trenutke radosti. Usred pisanja e-poruka ili istraživanja povijesnih artefakata, zastao bi kako bi se divio kako njego ekran za kompjuter ima divan prikaz. Njegova blago zakrivljena površina i nostalgičan dizajn doimali su se kao portal u neko drugo doba. Dok su ga drugi smatrali zastarjelim, Marin je cijenio njegove nesavršenosti, pronalazeći ljepotu u njegovoj autentičnosti.

Njegova strast prema vintage predmetima proširila se i na njegovu prisutnost na društvenim mrežama. Usred dijeljenja fotografija njegove kolekcije, ekran za kompjuter postao je središnji dio, često izazivajući divljenje pratitelja koji su dijelili njegovu ljubav prema retro estetici. Marin je oduševljen povezivanjem s ljudima koji cijene šarm analognog u digitalnom svijetu.

Kako je tehnologija napredovala, Marin je ostao nepokolebljiv, prihvaćajući svoj ekran za kompjuter ne samo kao alat već i kao dio svog identiteta. Usred ubrzanog društva podsjetio je sve oko sebe na vrijednost usporavanja, uvažavanja povijesti i ostanka vjernog sebi. Za Marina, njegova starinska postavka bila je više nego praktična  – bila je bezvremenska. Njemu je to bilo nešto što ga je ne samo podsjećalo na roditelje i djetinjstvo, nego ga na neki način „ostavljalo“ u tim dobrim vremenima.